Osobna ekologija

Ekologija je danas sveprisutna u našem životu. Donekle smo osvijestili da, globalno gledajući, svijet koji smo stvorili i nije baš neko sretno mjesto. Glad, bolesti, sistematsko uništavanje prirode, krah svjetskih tržišta i siromaštvo – to je naša današnja slika. Sada, kad nam se ta slika više ne sviđa, počeli smo brinuti o okolini koja nas okružuje, o utjecaju naših odluka na očuvanje prirode te svih oblika života s kojima dijelimo prostor u kojemu živimo. Nekad više, nekad manje uspješno, ali ekologija je postala sastavni dio naših života i sve smo svjesniji da ona nije samo briga nekog tko se time bavi, profesionalno ili volonterski, već da ekologija mora postati dio svjetonazora i našeg, ali i naše djece.

Budući da je moj sin iznimno aktivan u brizi za zaštitu okoliša i njegovo očuvanje, te su  teme gotovo svakodnevno prisutne u našoj zajedničkoj Sobi za razgovor. Ti su mi razgovori iznimno dragi i korisni jer su inspirativni. Jedan me takav razgovor potaknuo na razmišljanje o temi osobne ekologije. Brinemo o okolišu i odlukama koje donosimo, ali što je s odlukama koje donosimo, a koje utječu na našu obitelj, prijatelje, tvrtku u kojoj radimo, društvo u kojem živimo? Sve su to zajednice, manje ili veće, s kojima uspostavljamo određene odnose i u koje prenosimo naša osobna vrijednosna mjerila. I tako utječemo na njih dvostruko: kao jedinke, ali i puno šire, jer su često te zajednice međusobno povezane.
Ako će vas ovo moje razmišljanje potaknuti da razradite svoju osobnu ekološku etiku, pozorno razmotrite što činite te procijenite kakve su posljedice odluka koje donosite s obzirom na okruženje u kojima živite. To će vam pomoći da proširite horizonte razmišljanja o svim aktivnostima koje planirate i kada postavljate osobne ciljeve u životu: koje su posljedice njihovog realiziranja na ljude koji vas okružuju, je li taj cilj baš ono što želite u životu ili što vama bliski ljude žele u svom, ugrožava li vaš cilj integritet drugih ljudi, je li on sukladan vašim vjerovanjima i vrijednostima, i na kraju – što vaš „unutarnji glas“ misli o tom cilju.

Često smo suočeni sa sličnim dilemama. Koliko puta smo na poslu prešutjeli neku nepravilnost, koliko smo puta prihvatili obaviti neki zadatak koji se kosio s našim moralnim ili etičkim principima? Sigurna sam, da ste kao i ja, u takvim prilikama bili nebrojeno puta. Sve to u uvjerenju da to činimo kako biste bili lojalni kompaniji u kojoj radimo ili da, u najgorem slučaju, ne izgubimo posao. Koliko puta smo i u privatnom i u poslovnom životu izgovarali „da“ kada smo željeli reći „ne“, koliko je puta naš strah od donošenja odluke promijenio živote ljudi koji nas okružuju, koliko puta je naše olako prihvaćanje života, za nekog drugog bilo pitanje preživljavanja. Naše odluke ovise i o obiteljskim vrijednostima koje su nam usadili, okruženju u kojem smo odgajani i u kojem smo se obrazovali, organizacijskoj kulturi tvrtke u kojoj radimo, društvenim vrijednostima zemlje u kojoj živimo. Sve to čini naše ekološko okruženje i svjesno ili podsvjesno utječe na sve naše aktivnosti u životu.

Rupert Murdoch u jednom je razgovoru rekao da prilike leže na cesti, samo se treba sagnuti i pokupiti ih. Je li tome baš tako? Ponekad će nas odrediti prilike koje smo zgrabili, a ponekad će nas odrediti i one prilike koje smo pustili da prođu, ma koliko se činile privlačne i ugodne. U odluci koje prilike ćemo zgrabiti, a koje pustiti, neka naša osobna ekologija bude naš najbolji vodič.

Očistite prašinu sa ogledala

Za uvod, jedna lijepa priča. Jedan je veliki filozof došao Gautama Buddhi i upitao ga: „kako ćeš mi dokazati da Bog postoji?“ Buddha je odgvorio: „Ako zaista želiš dokaz, dobiti ćeš ga. Imam samo jedan uvjet: sjedi dvije godine pored mene, ne postavljaj mi nikakva pitanja i ne započinji nikakav razgovor. Jednostavno, ništa ne govori i uranjaj sve dublje i dublje u šutnju. Nakon dvije godine obratit ću ti se.“ Filozof je prihvatio uvjet i nakon dvije godine Buddha ga je upitao:“ Trebaju li ti bilo kakvi dokazi?“ Filozof je odgovorio:“ Sada mi je jasno zašto si postavio ovakav uvjet. Šutnja je dovoljan dokaz, drugih dokaza nema. Šutnja je očistila ogledalo mog saznanja i u njemu se odrazila istina.“

Svi smo mi jedno takvo ogledalo. Figurativno rečeno, slojevi prašine koji su se nakupili na njemu slojevi su prašine naših želja, misli, poticaja, djelovanja. Svi naši uspjesi i neuspjesi nataložili su se na tom ogledalu. Zbog tih taloga više ne vidimo ono što mi u svojoj biti jesmo. Bilo bi jednostavno obrisati prašinu i krenuti dalje. Do nekog novog čišćenja. Što najčešće i radimo. Mudrost je ipak korak dalje od toga. Ako i otresemo prašinu, kako ne skupljati novu, nove taloge? Stara prašina je naša prošlost koju, koliko god to paradoksalno zvučalo, radosno vučemo sa sobom, jer tu je već sve poznato, tu se već sve desilo. Nova prašina, to su naše želje koje stvaraju budućnost. Kad bolje promislim, budućnosti zapravo i ne bi bilo bez želja. Želja rađa nadu, nada želju, tu su sve mogućnosti otvorene.

U tom međuprostoru između prošlosti i budućnosti, ta dva parametra koja stvara naš um, leži sadašnjost. Kako da vidimo jasno ono što je u nama i oko nas, jer sve što vidi svatko od nas, samo je naša projekcija. Projektor je unutra, a ekran izvana. Ako u vanjskom svijetu ne vidimo dobrotu, radost, ljepotu i harmoniju, nego upravo samo suprotno, onda će i slika na našem vanjskom ekranu biti takva. A istina je da i u nama i oko nas postoji i jedno i drugo. Kao što prihvaćamo činjenicu da postoje noć i dan, tako moramo prihvatiti činjenicu da smo svoj život nekad uputili u pravom, a ponekad i u krivom smjeru.

Osjećaj krivice za lošu odluku, loš odabir, najteži je sloj prašine koji moramo skinuti sa našeg ogledala, sa sebe samih. I kao što ne možemo reći: „Živjet ću samo danju, a noću neću živjeti“ jer život nije na uključi/isključi, tako moramo prihvatiti i spoznaju da naš unutarnji projektor zrcali prema van ono što smo mi, stvarni mi. Bez obzira koliko se mi trudili da naša vanjska slika bude projekcija onog što želimo biti, na ekranu će biti naša stvarna slika. Meni je, kao i većini svih nas, najveći dio života pretekao upravo u silnom trudu da vanjska slika bude onakva kakvu su drugi očekivali da bude. Koliko je tu bilo raznih likova, raznih karaktera, teško da bi ih sve mogla pobrojati. Dovoljno za pet sezona serije pod nazivom: „Robinja prašnjavog ogledala.“ Onda dođe dan kad postaneš tako silno umoran da naprosto želiš biti potpuni nitko, da na ekranu budu samo crno-bijele točkice. Bez slike i bez tona.

Pitanje – čemu sve to – ključno je za skidanje prašine sa ogledala. U tom poslu pospremanja i čišćenja korisno je uroniti u onu tišinu iz priče o Buddhi i filozofu. OK, ne tražim od vas da živite u tišini dvije godine, ali želim da, kad možete, odvojite malo vremena za tišinu u osami. Tek u toj tišini spoznat ćete da se vaš razvoj sastoji upravo u tome da očistite i izglancate ogledalo.