Prof. Tihomir Petrović
Gost na mom blogu, prof. Tihomir Petrović, podijelio je svoje iskustvo u zbrinjavanju jedne izbjegličke obitelji iz Sirije, koja je krajem kolovoza i početkom rujna tjedan dana boravila u njegovom domu u Zagrebu. S njegovom dozvolom objavljujem ovaj tekst pun topline, otvorenosti i nadasve ljudskosti:
Jeste li spremni?
Nisam Jehovin svjedok i neću vam propovijedati, a neću vas ni zamarati
nadmudrivanjem s glagolom „spremni“. Želja mi je opisati vam svoje novo prijateljstvo
i iskustvo koje me mijenja nabolje, što želim i svima vama.
Ja sam bio spreman! Spremnim me učinio odgoj i naslijeđena te stečena empatija
prema svima u nevolji, i ljudima i životinjama. Naročito me spremnim učinila tragedija
sažeta u riječi „Vukovar“, tragedija tijekom koje sam naučio kako svojim ponašanjem i
djelovanjem makar malo ublažiti nevolju ljudi istjeranih iz svojih domova, užas
izbjeglištva. I sada, desetljeća kasnije, upitan od dalekih mi znanaca mogu li se
uključiti u traženje kakva jeftinijeg smještaja za četvero nesretnih Sirijaca, odmah
sam ih doveo u svoj dom.
I tako su se, krajem kolovoza i početkom rujna, bračni par u pedesetima, njihova
kčer, u sedmom mjesecu trudnoće, i njezin muž našli u jednom purgerskom stanu u
centru Zagreba, strahujući pomalo od mojega psa, koji je bio uvjeren da mora
lajanjem makar upozoriti pridošlice na činjenicu da ulaze u njegov teritorij.
S mlađim sam parom razgovaro na engleskom jeziku, koji su sasvim dobro svladali
tijekom svog obrazovanja na nekom koleđu u Siriji. A kad bismo zapeli, tada bi se uz
pomoć google-prevoditelja sve odmah lako riješilo. Moj bi sugovornik izgovorio riječ
na arapskom, a iz mobitela bi se čula ta riječ na hrvatskom, istodobno i napisana na
ekranu. Ili: tekst fotografiran mobitelom neka je aplikacija odmah prevela na željeni
jezik. Pripadam generaciji koja otvoreno zazire od tehnoloških čudesa današnjice no
to novo me iskustvo sasvim uvjerilo u golemu korist poznavanja i posjedovanja
elektroničkih alata. A kad se otkrilo da su zahvaljujući google-kartama i jednom
iPhonu moji Sirijci preko šuma, gora i rijeka stigli sve do Zagreba, odlučio sam kupiti
najsuvremeniji mobitel i na nekom tečaju upoznati sve dostupne mi aplikacije…
Ono što je najviše trebalo mojim novim prijateljima, baš kao i nekoć Vukovarcima,
kućna je atmosfera i sugovornik spreman na slušanje njihovih nevolja. Poslije gotovo
dvomjesećne kalvarije koju su prošli, u kojoj je i utapanje u moru ispred grčke obale i
prelasci ograda od bodljikave žice, čak i neugodan susret s ljutim jelenom kapitalcem
u nekom lovištu kroz koje su morali proći, najviše im je trebalo da netko to sasluša,
da istresu makar dio tog užasa iz sebe… I bio sam strpljiv slušač, na njihovu
beskrajnu radost. Uz to, posebno ih je razveselio pristup mojoj kuhinji, u kojoj su
mogli pripremiti hranu na svoj način. Uz golemu radost sjeli bi zatim oko mojega
velikoga okruglog stola i počeo bi objed. Brzo sam naučio da je čast primiti komad
kruha, mesa ili bilo čega drugoga izravno iz ruke nekoga od njih no nije me to
smetalo. Ako bi se netko i zabrinuo mogu reći ovo: Standard pojedine zemlje najbolje
se, navodno, očitava kroz mjerenje potrošnje sapuna za pranje i broju ugrađenih
srčanih premosnica. O tom broju u Siriji ne znam ništa no s obzirom na onaj prvi
pokazatelj u svojoj sam se kupaonici uvjerio da možemo svi biti sasvim spokojni. A
hrana koju bi priredili… Uh! Nisam toliko povrća i voća nikada do sada pojeo u tjedan
dana. I nisam ni znao da najobičnije tikvice s paradajzom i desetak vrsta drugog
povrća u istom loncu mogu biti tako dobre. A tek slanutak i sve drugo što bih obično
samo gledao prolaskom među redovima na placu…
Oboje muškaraca su pušaći. No – podsjetilo me to na mnoge obitelji koje poznajem –
žene su ih uvijek po kratkom postupku napirile pušiti izvan stana! Ne samo jer sam ja
nepušać, nego i zbog trudne ženice u sobi! I bez pogovora njih bi dvojca izašla sa
mnom u šetnju sa psom i pritom pušili. Stalno slušam priče o nekakvoj muškoj
dominaciji u njihovu društvu no nisam siguran da sam bilo što od toga uočio tijekom
njihova boravka. Mlađi je muškarac svojoj trudnoj ženi uvijek skidao i oblačio tenisice
i bio spreman za svaku moguću pomoć, kao što bi oboje muškaraca nosili teret i
prtljagu umjesto žena, kuhali i servirali hranu…
Žene nisu bile pokrivenih glava niti su muški tražili prostirke za molitvu… I tu se
pokazalo koliko smo slični. Baš kao što ja svoje katoličanstvo ne nosim na dlanu i
oko retrovizora u autu, bez obzira na svoj katolički odgoj i povremenu vjersku praksu
te čvrsto uvjerenje da Darwin ipak nije bio baš sasvim u pravu, tako i oni svoje
muslimanstvo nisu isticali ni nametali ni u jednom trenu, niti ih je na bilo koji način
smetalo spavati ispod malog raspela koje uz slike mojih pokojnih roditelja visi na zidu
sobe. S jednog je od svojih putovanja po istoku moj mi sin donio neko alkoholno piće
iz Libanona. Konačno sam imao prigodu otvoriti tu flašu i počastiti svoje goste, kojima
je to bio praznik. A uz večeru uvijek bismo se počastili s malo vina ili piva…
Kad su čuli da sam ja glazbenik, upoznali su me sa svojom najboljom pjevačicom,
Fayrouz, koja, između ostaloga, pjeva i obradu temu Mozartove 40. simfonije
(skladba se zove Ya Ana Ya Ana). Kao glazbenik, spreman sam reći da je razlog
odabira baš te teme, između ostaloga, vjerojatno povećana sekunda unutar njezina
toka. Nama nužno zlo, istočnjacima drag interval.
Gledajući ih kako pišu bio sam zadivljen ne samo grafikom njihova pisma, nego i
činjenicom da pišu zdesna ulijevo. Odmah sam pomislio: blago ljevacima u arapskom
svijetu! No kad bi moji gosti pisali ili čitali englaski, bilo bi to, naravno, slijeva udesno.
Zapravo, oni s lakoćom mogu i rade nešto što većina europljana ne može, ili bi im to,
u najmanju ruku, bila golema teškoća – čitaju i pišu u oba smjera. A razgovor o
osnovnim obilježjima mojega i njihova svijeta gotovo me uvijek posramio. O meni i
katoličanstvu znaju mnogo više no ja o istoku i muslimanstvu. Stoga sam sretan da
sam tijekom osam dana zajedničkoga života s njima djelimice nadoknadio
propušteno i o tome naučio valjda više nego što bih iz svih knjiga zajedno! Naučio
sam da su ti ljudi sasvim slični meni i mojim dragim prijateljima; poželio bih da mi
budu prvi susjedi.
Tih je nekoliko dana gotovo cjelodnevnoga druženja sa Sirijcima u potpunosti
uklonilo svaku bojazan i odbojnost prema arapskom svijetu, stvorenu u potpunosti na
temelju praćenja medija tijekom proteklih godina. Budući da je samo loša vijest dobra
vijest, a napomena „prizori koji slijede mogli bi vas uznemiriti“ uglavnom služe
povećanju gledanosti, tako i mediji očito izvještavajući o događajima u arapskom
svijetu iznose samo najgore i najstrašnije i rijetko imamo priliku vidjeti i nešto dobro iz
toga svijeta. Tek unazad nekoliko tjedana se slike mijenjaju, prikazujući i arape kao
žrtve rata.
Ipak, bojazan da će se među izbjeglicama potajice posvuda udomiti i oni koji siju smrt
i užas opravdana je; ta u svakom žitu ima kukolja. Kako razlučiti dobre od loših? To
je pitanje svih pitanja koje si postavljam ne samo u odnosu na izbjeglice, nego i pred
svake izbore. Kako otkriti one među nama koji mi žele zlo i koji će meni i mojoj djeci
uzeti budućnost, spriječiti svaki boljitak, zaduživanjem me pretvoriti u roblje, svojom
pohlepom potaknuti moje sugrađane da shrvani neimaštinom i nepravdama u očaju
podlegni bolestima, a pojedini i da si sami oduzmu život? One iza čijih se obećanja
krije samo želja za njihovim bogaćenjem i vlašću? Kako razotkriti hulje koji se i dalje
bogate novcem koji sam poslao za liječenje malene Nore i tolikih drugih… One, koji
su spremni ozakoniti rečenicu: „Tko je jamio, jamio je“…
Ne znam odgovor, ali me to nipošto neće spriječiti da pomognem i onim izbjeglicama
koji su na putu prema Hrvatskoj, i svima kojima je pomoć potrebna. Pomozite im i vi
koji ste imali strpljenja pročitati ovaj tekst do kraja. Primite ih pod svoj krov, utoplite ih
svojim suosjećanjem i osjećat ćete se lijepo baš kao i ja poslije divnog iskustva sa
mojim Sirijcima. Ti su, na njihovu golemu sreću i moju radost zbog toga, uspjeli u
svojoj nakani da dođu do svoje najbliže obitelji u najneutralnijem dijelu Europe i
nadam se da će tamo uspješno izgraditi svoj novi život, makar samo do onog
trenutka kad će se moći vratiti u svoju Siriju, u svoj vrt prepun smokvi, grožda, datulja
i cvijeća, što im je glavni cilj. No možda uskoro stignu i neki njima slični, koji će isto
tako trebati pomoć, i koji će doista postati moji susjedi. Neću oklijevati da im
pomognem, jer – ja sam spreman. Budite i vi!
Tihomir Petrović, prof.
Zagreb, Palmotićeva 2
neda fleur janovski 