Suviše često jurimo, žurimo, puštamo drugima da nam nametnu svoj ritam i mi ga slijedimo ne razmišljajući o tome zašto zapravo to činimo i kuda idemo. Promiču nam tako događaji, ljudi koje susrećemo, male životne radosti, lijepi dan, ugodna kava s dragom osobom na koju nikako ne stižemo…i još mnogo toga. I ja sam tako živjela. Svaki dan u ritmu rock and roll-a. Super je to ritam, ali svaki dan?
Danas sam razmišljala o zadovoljstvu. To je nešto čemu težimo svakodnevno. I čini nam se da je naše osobno zadovoljstvo nešto što smo zaslužili, ono što nam samo po sebi pripada. Jer mi smo dobri ljudi i stalno se trudimo da ispunimo očekivanja, obećanja, obaveze. Ipak, često nam male sitnice pokvare raspoloženje. Pokvare nam zadovoljstvo. Evo, na primjer, počinjem razmišljati o kiši. Bez obzira što je već danima bilo neprirodno vruće i bez obzira što smo još ujutro govorili: “Samo da padne, da popusti pritisak“ već sutra ćemo sa poznanicima komentirati to katastrofalno vrijeme, tu kišu koje na prestaje, depresiju koja nas hvata bez sunca. A još ako nas ta kiša dočeka nespremne, pa nas i smoči eto ti teme za barem pola sata samosažaljenja.
Jeste li ikada razmišljali o tome da tu kišu koja je upravo pala u nekom drugom predjelu, neka druga osoba doživljava kao blagoslov? Jer će mu natopiti zemlju, dati život usjevima, plodovima, travi, drveću. Svemu od čega živi, od čega ovisi egzistencija i njega i njegove obitelji, a u široj slici i naša.
Jeste li ikada razmišljali o tome da nešto što za nas zapravo znači tek usputnu disturbaciju, za nekog drugog znači život? Da je svaka kap kiše, u prenesenom značenju, zapravo rast i promjena. Da je došlo vrijeme da malo pomaknemo fokus. Da se osvrnemo.
Stara arapska poslovica kaže: „Kiša svagdje pada jednako. Samo negdje izraste trnje, a negdje prekrasan vrt.“
neda fleur janovski 