Dragi ljudi koji nisu blizu Zagreba pišu mi pisma. O onome što ih tišti. Važno je da komuniciramo!
Pitanje zabrinute mame:
Bojim se da je moj sin koji ima 17 godina, ovisnik o društvenim mrežama. Cijelo vrijeme provodi na Facebooku, popustio je u školi, naša se komunikacija svela na jedva dvije rečenice dnevno. Kako da popravimo naš odnos?
Draga mama,
sigurna sam da svi imamo osjećaj da danas, zahvaljujući modernoj tehnologiji, komuniciramo više nego ikad. Toliko da poželimo isključiti mobitele, kompjutere i ostala sredstva moderne tehnologije. I previše komunikacije nije dobro kao niti premalo. I tu treba naći pravu mjeru kao i u svemu u životu. Posebno je to važno za djecu. Danas su im, zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, dostupne tolike količine informacija da nam se čini da kraj nas obitavaju mali geniji koji toliko toga znaju. Je li to doista tako? Komunikacija je dvosmjeran proces za koji su potrebne najmanje dvije osobe. Jedriti internetom ne znači da komuniciramo, znači samo da procesiramo ogromnu količinu informacija i pohranjujemo ju u sebi.
Pitanje je koliko od svih informacija koje usišu u sebe, naša djeca odista mogu i razumjeti. Svaka dob ima svoja ograničenja i velika je opasnost za razvoj djeteta da se sreće s nečim što samo ne može razumjeti. Virtualan svijet je silno privlačan, ali i opasan, jer je dokazano da slabi kreativnost, osiromašuje jezik, usporava brzinu čitanja i uništava maštu. Zašto se mučiti s lektirom, matematikom i zadaćom kad je sve dostupno na internetu. „Mozak bye, bye“ pjeva Gobac i zaista je najčešće tako. Kad počinju problemi?
Problemi počinju kad se naša djeca iz svog virtualnog svijeta naglo spuste u stvaran život. Sa stvarnim ljudima sa kojima, zamisli čuda, treba još i razgovarati. A to je teško. Jer živi razgovor nema niti jednu tipku, nema lajka, nema smajlija, nema frendova, šeranja. Za razgovor moraš složiti koju rečenicu, slušati što ti druga osoba govori, sve to još i razumjeti i odgovoriti. Jer to i jest bit razgovora.
Ne mislim da je virtualan svijet loš, jer to bi značilo negirati novo doba u kojem mi već jesmo i koje se strelovitom brzinom razvija. S druge pak strane, reći da je virtualni svijet isključivo dobar, značilo bi negirati osnovnu ljudsku potrebu za živom, osobnom komunikacijom. Ono što je izazov pred nama je kako pronaći pravu mjeru, sredinu u kojoj će se ta dva svijeta nadopunjavati, a ne potirati.
Odvojiti svoje dijete od ovog tako privlačnog Facebooka, čini mi se u ovom trenutku nemogućom misijom. Sigurna sam da bi konačni rezultat bio upravo suprotan. Evo što možete učiniti: kao prvi korak, ne prigovarajte zbog Facebooka, uopće ga niti ne spominjite, čime ćete učiniti ovu temu potpuno nevažnom što će, sigurna sam, kod Vašeg sina izazvati osjećaj olakšanja. Tako će se, umjesto da čeka kad ćete ga opet „prozvati“, opustiti i konačno početi slušati što mu govorite. A slušanje je prvi korak u uspješnoj komunikaciji.
Kao drugi korak, ja bih Vam savjetovala da Vi budete ti koji ćete poticati međusobnu komunikaciju. Razgovarajte o tome koju glazbu sluša, koji su bandovi sada u modi, gdje se navečer izlazi, koji će se koncerti uskoro održati u Zagrebu, koji su pisci danas čitaju, koje knjige. Pitajte ga kako su njegovi prijatelji (sigurna sam da ih poznate barem nekoliko), kakve oni imaju probleme. Sve su ovo teme koje su u ovom trenutku najvažniji dio života Vašeg sina, njegova najveća preokupacija. Sigurna sam da će Vaš interes uroditi boljom međusobnom komunikacijom.
I kada ne dobijete odgovor na postavljeno pitanje, nemojte oštro reagirati. Ustrajte u razvijanju međusobne komunikacije jer vi ste ona zrela, iskusna i mudra osoba, koja zna da sve što je kvalitetno nije izgrađeno preko noći. Pa tako niti naši odnosi.
neda fleur janovski 