RAZGOVOR JE KAO RUKA!

talk

Prošli sam tjedan bila na putu.  Pozvali su me da za nezaposlene ljude održim dvosatno predavanje vezano uz poboljšanje komunikacijskih vještina i osnažim ih u nastojanju da ne klonu. Što je, ukoliko nezaposlenost dulje potraje, i za očekivati. Poziv je bio otvoren i za sve ostale koji žele doći. Skupilo se dvadesetak osoba, različite dobi. Došle su čitave obitelji, mama s kćerkom koja ide u osnovnu školu, poslovne žene, žene na funkcijama. Cijeli dijapazon statusa i zanimanja.

Kad netko, kao ja, dugo radi ovaj posao u kojem nikad ne znaš tko će doći na predavanje, navikao si na sve eventualnosti. Imaš razvijene sve varijante, a najjača je ona – improviziraj na licu mjesta i prilagodi se situaciji. Počela sam kao što sam predvidjela, ali nisam došla dalje od trećeg slajda. Teme su se nametnule same od sebe, a najvažnija tema bila je – život. Razgovarali smo o različitim životnim situacijama, kako najbolje reagirati i kako ih riješiti. Planirano predavanje uskoro se pretvorilo u topli ljudski razgovor i sjajnu razmjenu energije. Predviđeno trajanje od dva sata uskoro se protegnulo na tri, a završilo nakon četiri sata. I svima nam se činilo da bi mogli još dugo, dugo razgovarati i uživati u međusobnom druženju.

Često  mi se činilo da je razgovor, taj nekad najčešći oblik ljudske komunikacije, izgubio je bitku sa mejlovima, fejsovima svih vrsta, tabletima, mobitelima i sms porukama. Neka sve bude brzo, što kraće i po mogućnosti na pritisak. Ali život i problemi koje nam on svakodnevno donosi ipak se ne mogu riješiti tipkom. U svima nama leže nagomilane, a neizgovorene riječi, misli i osjećaji. Svakim danom ta punina neizrečenog postaje sve veća i veća i samo treba ovakvo jedno predavanje da, čak i bez naše namjere, naše misli polete, oslobode se kao kad pticu pustiš da poleti iz kaveza. U kojem je bila zatočena dugo, predugo.

Letjele su tako i tu večer naše misli-ptice, vrludale s teme na temu, letjele visoko, odlazile, pa se vraćale. I svaka je bila i lijepa i bolna za sebe. Različiti smo u količini podnošljivosti, neko će podnijeti lako nešto što će nekog drugog slomiti. Zato i trebamo biti tu jedni za druge. Kad zastanemo i ne možemo više, kad posrnemo i padnemo, da nas neka pružena ruka podigne i pomogne nam krenuti dalje. Ja zamišljam da je i razgovor jedna takva ruka, kad nas netko sluša, a mi znamo da razumije. I ponekad nije potrebno da nađemo rješenje, već i izgovorena riječ oslobađa, pomaže da lakše i jasnije sagledamo ono što nas muči.

Sada, obilazeći razne gradove i družeći se s ljudima, vidim da, usprkos svoj tehnologiji koju i možemo i trebamo koristiti u komunikaciji,  razgovor opet postaje naša potreba,  da nam sve više treba toplina drugog ljudskog bića kojeg sva elektronika kojom raspolažemo ne može zamijeniti. I dobro je da je tako. Dobro je kad sjediš u autobusu, Pazin polako nestaje iz vidokruga, gledaš u čudesne istarske pejzaže i misliš: „Bio je to lijepi razgovor“. A još je ljepše kad drugi dan pročitaš mail koji je napisala Milena nakon naših razgovaranja:

„ Draga Neda,

bilo mi je veliko zadovoljstvo družiti se s Vama ( i to nije fraza, nego tako i mislim!). Vaše predavanje je bilo iznad očekivanja inspirativno, tako da su ta četiri sata proletjela. Popodne me očekuju mučni privatni razgovori, pa se sad rado sjetim Vašeg predavanja koje me je jako ojačalo za suočavanje s problemima (kojih zapravo i nema nešto posebno, ali ih stvore drugi, pa se s njima moram gombati). U svakom slučaju, srdačno Vam zahvaljujem na lijepom druženju i nadam se skorom ponovnom susretu! „

Iz Sobe za razgovor,

dr.sc Neda Fleur Janovski, Otvoreni prostor, komunikacijski terapeut za odrasle i djecu

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s