Očistite prašinu sa ogledala

dusty2

Za uvod, jedna lijepa priča. Jedan je veliki filozof došao Gautama Buddhi i upitao ga: „kako ćeš mi dokazati da Bog postoji?“ Buddha je odgvorio: „Ako zaista želiš dokaz, dobiti ćeš ga. Imam samo jedan uvjet: sjedi dvije godine pored mene, ne postavljaj mi nikakva pitanja i ne započinji nikakav razgovor. Jednostavno, ništa ne govori i uranjaj sve dublje i dublje u šutnju. Nakon dvije godine obratit ću ti se.“ Filozof je prihvatio uvjet i nakon dvije godine Buddha ga je upitao:“ Trebaju li ti bilo kakvi dokazi?“ Filozof je odgovorio:“ Sada mi je jasno zašto si postavio ovakav uvjet. Šutnja je dovoljan dokaz, drugih dokaza nema. Šutnja je očistila ogledalo mog saznanja i u njemu se odrazila istina.“

Svi smo mi jedno takvo ogledalo. Figurativno rečeno, slojevi prašine koji su se nakupili na njemu slojevi su prašine naših želja, misli, poticaja, djelovanja. Svi naši uspjesi i neuspjesi nataložili su se na tom ogledalu. Zbog tih taloga više ne vidimo ono što mi u svojoj biti jesmo. Bilo bi jednostavno obrisati prašinu i krenuti dalje. Do nekog novog čišćenja. Što najčešće i radimo. Mudrost je ipak korak dalje od toga. Ako i otresemo prašinu, kako ne skupljati novu, nove taloge? Stara prašina je naša prošlost koju, koliko god to paradoksalno zvučalo, radosno vučemo sa sobom, jer tu je već sve poznato, tu se već sve desilo. Nova prašina, to su naše želje koje stvaraju budućnost. Kad bolje promislim, budućnosti zapravo i ne bi bilo bez želja. Želja rađa nadu, nada želju, tu su sve mogućnosti otvorene.

U tom međuprostoru između prošlosti i budućnosti, ta dva parametra koja stvara naš um, leži sadašnjost. Kako da vidimo jasno ono što je u nama i oko nas, jer sve što vidi svatko od nas, samo je naša projekcija. Projektor je unutra, a ekran izvana. Ako u vanjskom svijetu ne vidimo dobrotu, radost, ljepotu i harmoniju, nego upravo samo suprotno, onda će i slika na našem vanjskom ekranu biti takva. A istina je da i u nama i oko nas postoji i jedno i drugo. Kao što prihvaćamo činjenicu da postoje noć i dan, tako moramo prihvatiti činjenicu da smo svoj život nekad uputili u pravom, a ponekad i u krivom smjeru.

Osjećaj krivice za lošu odluku, loš odabir, najteži je sloj prašine koji moramo skinuti sa našeg ogledala, sa sebe samih. I kao što ne možemo reći: „Živjet ću samo danju, a noću neću živjeti“ jer život nije na uključi/isključi, tako moramo prihvatiti i spoznaju da naš unutarnji projektor zrcali prema van ono što smo mi, stvarni mi. Bez obzira koliko se mi trudili da naša vanjska slika bude projekcija onog što želimo biti, na ekranu će biti naša stvarna slika. Meni je, kao i većini svih nas, najveći dio života pretekao upravo u silnom trudu da vanjska slika bude onakva kakvu su drugi očekivali da bude. Koliko je tu bilo raznih likova, raznih karaktera, teško da bi ih sve mogla pobrojati. Dovoljno za pet sezona serije pod nazivom: „Robinja prašnjavog ogledala.“ Onda dođe dan kad postaneš tako silno umoran da naprosto želiš biti potpuni nitko, da na ekranu budu samo crno-bijele točkice. Bez slike i bez tona.

Pitanje – čemu sve to – ključno je za skidanje prašine sa ogledala. U tom poslu pospremanja i čišćenja korisno je uroniti u onu tišinu iz priče o Buddhi i filozofu. OK, ne tražim od vas da živite u tišini dvije godine, ali želim da, kad možete, odvojite malo vremena za tišinu u osami. Tek u toj tišini spoznat ćete da se vaš razvoj sastoji upravo u tome da očistite i izglancate ogledalo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s